Šetnja Laz – Gorščica

Na Lazu kod gostionice Zagorka skupilo se toliko planinara i vozila da nam je i vlasnik, koji nas obično tjera s parkirališta, dozvolio parkiranje. Dvadeset i jedan planinar je krenuo na ovu turu za koju smo mislili da je dugačka 7 kilometara, kad ono – 11 km. Ali uz noge lagane i brbljive jezike kilometri su nam brzo prolazili. Na Gorščici gužva. Tu nam se pridružio i zagrebački ogranak – njih dvije i tako se broj zaokružio na dvadeset i tri. Na napuštenom ognjištu tinjala je vatrica i jeger party je mogao započeti. Nakon što je sve bilo pojedeno (“pa neću to sada nositi natrag” – citat Z.B.) i popijeno uslijedio je povratak istim, ali težim putem. Završili smo na pivu kod Zagorke, jer motor ne ide bez goriva.

PS. Na putu smo sreli Grgu, biciklistu. Joža ga je poznavao po tome što su nekada ljetovali na Malom Lošinju, a on je bio tip koji bi na Lošinj došao biciklom iz Zagreba. Tihomir ga je znao s s dežurstva na Kuginoj kući, jer bi na svom putu prema moru, ili kud god bi išao navratio u tu planinarsku kuću, a Darko ga je znao kao tipa koji je stalno visio kod Studenskog centra i volio plesati. Eto!

Odgovori